Upoznajte Shannon Whitehead Lohr, izvršnu direktoricu Factory45
Godine 2010. Shannon Whitehead Lohr je pokrenula vlastitu tvrtku za održivu odjeću potaknuta željom da pomogne u promjeni modne industrije promišljenim dizajnom i etičkom proizvodnjom. Brzo je otkrila koliko je teško pronaći prave partnere za proizvodnju, uzeti održivi proizvod za lansiranje i plasirati održivu modnu marku. Brzo naprijed 6 godina i Shannon je stvorila Tvornica45 kao online akceleratorski program koji vodi održive odjevne tvrtke od ideje do pokretanja. Njezina tvrtka nedavno je objavila izvješće o Stanje održivog modnog poduzetništva i bili smo uzbuđeni što smo razgovarali o nekim od njihovih otkrića o rastućoj industriji.
Factory45 obučava i obrazuje poduzetnike diljem zemlje kako bi stvorili održive i etičke alternative mainstream modnoj industriji. Što je potaknulo vašu želju da kreirate akceleratorski program za održive modne startupe?
Factory45 stvorio sam na temelju vlastitog iskustva pokretanja tvrtke za odjeću 2010. godine. Meni i mom tadašnjem suosnivaču trebalo je godinu i pol da napravimo bilo kakvu vuču jer je industriju tako teško probiti. Naravno da je teško pokrenuti tvrtku, ali još je teže pokrenuti modnu tvrtku s održivošću i etikom na čelu. Stvarajući Factory45, želio sam olakšati poduzetnicima i dizajnerima, pa sam napravio program kakav sam želio kad sam tek počinjao.
Tvrtke za održivu odjeću često se bore s nabavom ekološki prihvatljivih tkanina, pronalaženjem etičkih proizvođača i prikupljanjem novca za financiranje svoje proizvodnje. Koji su neki od načina na koje etičke i održive modne tvrtke prevladavaju te izazove?
Postoji mnogo više sredstava nego prije, čak i prije šest godina, za pomoć budućim modnim poduzetnicima da započnu. Pametni dizajneri iskorištavaju te resurse dok su neuspješni, traže pomoć i traže mentora ili zajednicu.
Više od bilo koje druge industrije, mislim da domaći proizvodni krajolik u SAD-u može biti zastrašujući i da je toliko važno da novi poduzetnici znaju kako “pričati, pričati i hodati”.
Oni koji prevladavaju izazove nabave i proizvodnje su oni koji uče kako učinkovito doći do dobavljača, pokazati svoju potencijalnu vrijednost tvornici, odvojiti vrijeme za izgradnju odnosa i imati duh poniznosti tijekom učenja zavoj.
Postalo je pomalo kliše, ali potrošači doista imaju moć i mogu je iskoristiti na način na koji troše svoje dolare. Mislim da se prosječni građanin ponekad može uplesti u politiku i birokraciju s kojima se moramo suočiti -- posebno u ovom izborna godina -- i zaborave da imaju priliku svaki dan glasati za tip svijeta u kojem žele živjeti. Svaki dan radim s poduzetnicima koji nemaju resurse, novac, marketinški opseg i zaposlenike što brendovi brze mode čine, a ipak su i dalje predani izradi odjeće koja je bolja za sve nas. Ako potrošači odluče stati uz njih, to će pokazati velikim brendovima da zahtijevamo više transparentnosti i očekujemo više.
Što projicirate za budućnost održive modne industrije? Postoje li trendovi vođeni potrošačima koje pažljivo pratite?
Kao što izvješće pokazuje, postoje tri glavna trenda koje vidim za budućnost modne industrije:
Troškovi dobavljača i tvornice ne mogu pratiti najniže cijene koje industrija brze mode govori potrošačima da bi ih trebali očekivati.
Veliki trgovci na malo će na kraju biti prisiljeni držati korak s presedanom koji neovisni brendovi postavljaju kako milenijalci odrastaju i imaju veću kupovnu moć.
Potrošači zahtijevaju veću transparentnost lanca opskrbe, a male indie marke isporučuju.
Treći, koji je trend vođen potrošačima, posebno je zanimljiv jer unatoč onome što su imala prijašnja izvješća rekao je, postoji niša zabrinutih potrošača koji su snažno posvećeni potrazi za transparentnom modom industrija.
Mislim da će oni potrošači i indie brendovi biti ti koji će postaviti presedan za budućnost.
Izbori i razmatranja za suvremenog potrošača mogu biti neodoljivi. Što vi osobno tražite kada pokušavate kupiti proizvode odgovorno ili etički?
Kad sam bio u ranim dvadesetim i nisam imao novca kupovao sam samo rabljeno u trgovinama. Kad ljudi kažu da si "ne mogu priuštiti održivu modu", kažem im da kupuju štedljivu odjeću. Ne postoji ništa održivije od iskorištavanja nečega što bi inače bilo bačeno na odlagalište otpada, a većina mode u štedljivim trgovinama jednaka je ili jeftinija od brze mode.
Kako sam dosegao svoje rane tridesete i imam više raspoloživih prihoda, mogu kupiti održivu odjeću koja može imati višu cijenu jer je dobro napravljena i trajat će mi dugo. Moje pravilo je:
Je li to osnovni proizvod koji mogu nositi godinama koje dolaze?
Znam li gdje je proizveden (ne samo u zemlji, ali hoće li mi tvrtka reći o svom proizvodnom procesu)?
Je li izrađen prvenstveno od prirodnih vlakana? (Tkanine i sintetika na bazi nafte nisu dobri i trebaju desetljeća da se razgrade na odlagalištima.)
Mislim da sam više od svega naučila kupovati samo odjeću za koju znam da je dobro napravljena i da će mi dugo trajati. Prosječni Amerikanac svake godine baci 84 funte tekstila i tu zapravo trebamo početi mijenjati.
Organske i održive tkanine su sjajne, kao i etička proizvodnja, ali kao društvo moramo početi trošiti manje odjeće i pronaći veću vrijednost u odjevnim predmetima koje već imamo.
